Hladna voda sa Romanije zove se Knežak, otud i onaj stih „…sa našega Knežak izvota“, ali većina poštovatelja i obožavatelja Halida Bešlića ne zna da izvor s tim imenom stvarno postoji, i to u Halidovom zavičaju Knežini.

Danas je Knežina samo jedno od sela općine Sokolac, a nekad je bila povelika kasaba. U izvještaju katoličkog biskupa fra Marijana Maravića iz 1665. godine zabilježeno je da Knežina ima 300 kuća i četiri džamije. Pa mektebi, hamam, sudnica, han, 11 dućana i isto toliko vodenica… To doba ipak najbolje opisuju toponimi pa će vam u naselju pokazati dio što se zove Čaršija, gdje je Trgovište, gdje Pohamam i na kojem mjestu je stajala Mekmema, odnosno sudnica. Jedan požar, ne zna se točno kad, ali vjerojatno u 18. stoljeću, uništio je sve.

O tome i mnogo čemu drugom priča mi starina Mustafa Imamović. Upravo je krenuo natočiti vode s Knežaka pa vidio da se „šunjam“ oko mjesne džamije i fotografiram je. „Pa, k'o velim, nisi ovdašnji, ako šta treba, sam' ti reci…“

Knežak je, uz Toplik i Ilidžu, jedan od tri dobro znana vrela, a Halid ga je pokazao u spotu za „Romaniju“; scena kad djevojka u bijelom zagrabi vode i doda je svom draganu glavna je, mada manje važna nije ni ona kad prsten pada u vodu, a do kraja pjesme pojavljuje se još nekoliko puta. Hej, samo da mi je hladne vode sa Romanije… Voda vrije iz žive stijene uz seoski put, ne presušuje nikad, pa je vrelo očito od najdavnijih vremena bilo žila kucavica Knežine. Odlično to ilustrira natpis na arapskom jeziku uklesan u kamen iz kojeg se pomalja voda: Vode dosta, kruha malo. Malo dalje je, u stijeni susjedi, urezano 1886 MT; to se „potpisala“ austrougarska vojska, nekakva kota je u pitanju. Šteta je što nikad nisu urađena arheološka istraživanja Knežaka, svega bi se tu našlo i došlo bi se najmanje do Rimljana, ako ne i puno dalje, pogotovo što se po okolnim brdima i pristrancima nalazi puno uglavnom neistraženih ilirskih gradina.

M.J. | Bljesak.info / Mustafa Imamović

Knežak je i krajnja točka Čaršije, a gotovo sve važno za davna slavna vremena stajalo je u toj ulici. Središnje mjesto zauzima džamija, i to ne bilo kakva već Sultan Selimova. Tako važna kasaba, jedno vrijeme, tvrde neki, i sjedište nahije Birač, morala je imati i tako veliku džamiju; danas bi u nju mogli stati ne samo ovdašnji muslimani već svi stanovnici Knežine i okolnih sela.

Zna se da je Selim I. na carigradskom prijestolu stolovao od 1512. do 1520., a njegov imenjak Selim II., poznat i kao Selim Pijanica, od 1566. do 1574. Ne zna se koji od njih dvojice je podigao džamiju, ali je nama dosta i podatak da je iz 16. stoljeća. Da sam Mustafu pitao za ključ, a on je mutevelija džamije, sigurno ga ima, imao bih što vidjeti, recimo levhe ispisane tintom na pergamentu, „podebljane“ tečnim zlatom, bog zna koliko stare, ali se raspričasmo o vrelima, prošlosti i legendama. Džamija je u ratu srušena, a obnovljena i ponovno otvorena prije osam godina. Priča mi Mustafa i kako su reisa Mustafu ef. Cerića molili za pomoć u obnovi, a on im k'o s nokta uzvratio: „Kakva pomoć, vi imate Halida!“ Tako na kraju i bî, od reisa ni žute pare, a najveći donator za obnovu bio je, naravno, Halid Bešlić.

Kasnije ću u selu čuti priču kako je nekoliko mještana Srba, uglednih domaćina, danima „čuvalo“ džamiju, sve dok odnekud nisu došli neki opaki momci; kad su počeli opasivati džamiju eksplozivom, morali su, šta će drugo, odstupiti, a stotine sedrenih kocki poletjelo je u zrak. Jedan od tih domaćina narednog dana se, kažu, uredio kako je najbolje znao, obukao odijelo što je u njemu išao samo na liturgiju, otišao na brdo Kravarevica, odakle je najljepši pogled na Knežinu, i – objesio se! Drugi je, odavno pokojni Radivoje Zuban, spasio džamijski alem, ko ne zna, to je onaj islamski simbol što se stavlja navrh minareta ili kupole, koji je njegova supruga Ljiljana donijela kad je počela obnova džamije.

M.J. | Bljesak.info / Čaršija

Iznad Knežaka je malo mezarje, a u jednom dijelu u travu zarasla gomilica kamenja. Tu je nekad također stajala džamija; odavno je ne pamti niko iz sela, ali se za mezarje i sad kaže Stara džamija. Narodna predaja, pak, tvrdi da se iznad Knežaka nekad nalazila jedna od deset crkava što ih je, pobjegavši na ove strane nakon bitke na Marici, 1371. godine, podigao Andrijaš, brat Marka Kraljevića, a po toj predaji je i ime mjesta nastalo po kneževskoj časti Kraljevića.

Mezarje nije glavno, većina mještana vječni smiraj nađe na Turkovskom groblju, koja dva kilometra od Knežine, blizu sela Turkovići. Točnije na dva, svaka konfesija, naravno, ima svoje. Pravoslavno je ustvari srpsko vojničko groblje sa možda četrdesetak identičnih križeva, kakve vidim i na drugim sličnim mjestima. Zastava Republike Srpske dotrajala, na ploči ispred grobova samo jedna rečenica: I kad nam muške uzmete živote grobovi naši borit će se svama. Nije mjesto za primjećivanje pravopisnih grešaka, ali mi ne zvuči baš u skladu sa srpskim pravopisom. Na Turkovskom groblju stotine nišana, očito je da broji ne godine i desetljeća već stoljeća. Jedni uspravni i stameni, drugi nakrivljeni, treći nemoćno polegli po travi, četvrtim iz zemlje viri samo turban. Kod nekoliko vrh nalikuje puščanom metku, ima piramidalnih, a gotovo sve ih napao nekakav bijeli lišaj, koji me tjera da obiđem čitavo mezarje u potrazi za nišanima ukrašenim kijačama, strijelama i tubastim mačevima. Nalazim ih, ali jedva, strepeći neću li u ovoliko negažene trave naići na kakvu zmijsku družinu.

Odlutah malo, ali se, evo, vraćam u Knežinu. Na drugom kraju Čaršije „državne“ zgrade; pošta, zadružni dom i škola te, u privatnoj kući, jedina prodavaonica do 12 kilometara udaljenog Sokoca. Firma ispisana farbom, prodaje Vladanka, a pomaže joj šćera Milica. Pošta umrla, kao i zadružni dom, čudo je što se zgrade već nisu urušile. Živa je jedino škola, ali i ona jedva, budući da učiteljica Milica Šuka ima svega sedmero učenika. Nekad ih je, rekoše mještani, bivalo po više od 500. Troje je, prvačići, već otišlo kući, a četvero starijih me gleda pomalo nepovjerljivo: Ko je sad ovaj, imamo mi svoju učiteljicu?! Hodnici, zbornica i učionica urešeni dječjim radovima: vjerski objekti, krune od šarenog papira, fotografije pisaca i skladatelja, sve maštovito poredano, vidi se da se ovdje, bez obzira na broj đaka, vrijedno radi.

M.J. | Bljesak.info / Milica Šuka i njeni đaci

Iznad sela, u šumi ispod planine Devetak, iz pećine izvire rječica Bioštica; 26 kilometara dalje, u Olovu, spaja se sa Stupčanicom i tako nastaje Krivaja. Bioštica je ovdje, ako ćemo pravo, omanji potok, ali sigurno ima mjesta na kojim je veća i brža, čim su se neke od već spomenutih vodenica nalazile na njoj. Potok s čitavim livadama podvodne trave prelijep pa šteta što je oko Bioštice i u njoj rasuto i previše smeća nije samo šteta već i grjehota, prema Bioštici, prirodi i čitavom svemiru. Članovi ovdašnjeg Udruženja sportskih ribolovaca, koje ime nosi upravo po Bioštici, postavili su lijepe ekološke table, ali od nje mala fajda. Oko svega ne dvoji ni skupina Živiničana koje kod rasturenog mosta iznad zadnjih kuća zatječem kako ispred kombija piju kavu; obilaze, kažu, 'nako, redom, što vide i za što su čuli da vrijedi vidjeti pa dokle stignu. Ovdje se, kao i ja, jednom stranom mozga dive ljepoti, a drugom se čude peksinašćini i neredu.

Na rubu naselja je pravoslavni manastir Presvete Bogorodice s crkvom cara Konstantina i carice Jelene. Ne znam gdje ovdje žive monasi, ako ih uopće ima, a moralo bi, ako je manastir, jer vidim samo crkvu. Iako nigdje nema ni živa roba, crkva je otključana. Ikonostas od hrastovine uvučen je u ovalnu nišu, zidovi ornamentirani po starinski, dopadljivo, i nisu, kao što zna biti, pretrpani ikonama i koječim drugim. Iako je prošlo svega pedesetak godina od izgradnje, na nekim zidovima vidljiva su znatna oštećenja i s restauracijom ne bi trebalo čekati.

Od sedre je, kao i posestrima joj džamija, pored nje otvorena zvonara od drvenih greda s tri zvona, podsjećanje na nekadašnju crkvu-brvnaru, prethodnicu sadašnje, iznad ulaza dvoje svetitelja, Konstantin slijeva, Jelena zdesna, a na zidu spomen-ploča postavljena 1989., prigodom uspostave manastira. Otraga, na prostranoj ledini, četiri spomenika, neki stariji od crkve, a među njima i onaj postavljen u spomen na stradanje 11 mještana „od austrougarske dušmanske ruke“ malo nakon izbijanja Velikog rata, 29. IX. 1914. godine.

Knežina nije samo jedno selo, pod tim se pojmom podrazumijeva i nekoliko drugih, makar sva imaju svoja imena, a neka i status naseljenih mjesta. Raspitujem se za selo Vrapci, znam samo da nije predaleko, možda četiri-pet kilometara, a mještani mi prilično precizno objašnjavaju kako da dođem do njega, s tim što ima i drugi problem: nije riječ o selu zbijenog tipa već o nekoliko zaselaka razbacanih više uza šumu već u ravnici. Šta mi treba, koga tražim? Eh…

M.J. | Bljesak.info / Ispred rodne kuće Halida Bešlića

I po Knežini, i kad krenem ka Vrapcima, posvuda nailazim na stada ovaca, a onda i na konje: mirno stoje nasred ceste i ne haju za mene i moj putopiščić pa moram prikočiti i uljudno ih zamoliti da se sklone kako bih prošao. Zastajem pored zapuštenog nogometnog igrališta: na kućici koja bi valjda trebala biti svlačionica stoji natpis „Stadion zlatne kopačke“, uz nekoliko plakata kandidata za političke funkcije. Uredno je oko ulaza u tvornicu obuće, do rata je tu radilo tristotinjak osoba, ali iza nje nigdje ne vidim ništa nalik koži i obući već nekoliko metara visoke gomile trupaca i okoraka. Važno je da se radi, ima ovdje šume, pa ne fali ni pilana.

U Vrapce se stiže prilično lošim makadamskim putom, a ja ne bih bio ja da ne skrenem u krivi zaselak. Da skratim, želim u Bešliće, vidjeti gdje se rodio i odrastao jedan od naših najpopularnijih pjevača, ali kako putokaza nema, zaselak vidim poprilično izdaleka, što nikako nije od viška, pogotovo u jesen zlatnu koliko je ovogodišnja: društvance kućica i štala se, iza vitih stabala kalendarom prošaranih krošanja, zaigralo sakrive. Poluotočić svijetlog zelenila u pristranku, odozgo omeđen mrkom crnogoricom, dolje vezan za ravnicu što ju je zapasala i zapasla jedna jedina krava.

I prema Bešlićima je makadam, a na pravi put me upućuje mladi domaćin Aleksandar Ponjarac. „Dođe Halid često“, kaže. „Stane, pozdravi, upita za zdravlje. Dobar je čovjek, pravi narodski, nije ufuran k'o neki.“ Ispred svoje mi pokazuje Halidovu kuću: „Eno ona povelika, 'odi 'vamo… Eno vidiš, ima neke čudne krovne ploče! Sagradio je on to još prije rata, al' još je neomaltana, lako ćeš poznat'.“

Lako je, novija je još samo jedna, ali je oko nje zapušteno, slabo tu iko ikad dolazi, pa je Halidova ona druga. Oko nje čisto, naramak-dva drva pred vratima, samo unijeti i potpaliti vatru, klupe pored česme nagnute na stol da ne kisnu. Ispred još jedne kuće na četiri vode sređeno, ali nema nikoga, a u ostalim, očito je, niti ko živi, niti im se ko primiče. Na jednoj ispod žbuke izronili desetci redova ljeskovih daščica, stari način gradnje, ogledni primjer za brucoše na arhitekturi, „šaša“ za sveznajuće neimare i dunđere. Ograde livada polako zarobljava živica, jesenski kaćuni razletjeli se pomoći jeseni da još više zašareni sve dokle pogled seže.

Nastanjena je samo kuća na kraju zaseoka, ispred koje nalazim jedine stalne stanovnike. Pero Budeša je iz Tičića kod Kaknja, a supruga mu Mitra Stjepanović iz Planinice iznad Vareša. Ovdje su, u doba kad su se kuće lako mijenjale, prodavale i kupovale, a sve kako bi svaka ptica uletjela u svoje jato, došli prije 17 godina i… „Obikli se, šta ćeš!“, kažu uglas. Kuća je bila vlasništvo Halidovog strica Šabana, zamjena, djeca otišla svojim putem, dvojica na Sokocu, ostali na razne strane. Sami.

- Pa i jesmo i nismo. Navrate sinovi, Sokolac nije daleko, a dođe i Halid, nekad sa svojom Sejdom, a nekad i s društvom.

M.J. | Bljesak.info / Pero i Mitra

Pero je bio konobar, ali su ga rat i promjena prebivališta natjerali i na promjenu zanimanja. Pomogao mu je Halidov babo Mujo, vrstan zidar, radeći s njim naučio je sve faze izgradnje kuće od temelja do krova. Na bolji svijet Mujo je preselio prije dvije godine, a dotad su i poslom i druženjem bili nerazdvojni. Mujo je, davno nekad, napravio i svoju kuću, jednostavnu katnicu „na četiri vode“, bijelih zidova i tamnozelenih prozora i vrata, u kojoj je dobio puno djece. U njoj je, naravno, zakmečao i mali Halid, mada predmnijevam da je odmah raširio ruke i zapjevao :) Sad posluži jedino kao ostava za plodove Perinog i Mitrinog rada na njivi.

Nude me kavom i domaćim sokom od divljih malina, a prihvatio bih čak i da se na Knežini ima gdje popiti kava kao što stvarno nema. Ispričaše mi Pero i Mitra čitav život, tegoban, proleterski, sav sazdan od borbe za bolje sutra koje katkad zaluta ili nas naprosto zaboravi. A Halid…

- Čovjek i po, kažem ti! Neke godine iznenadi nas snijeg, ovdje ga zna biti i dva metra, zove Halid odnekud, iz Njemačke ili Austrije: Pero, imate l' šta jest'? Mogu ja zamoliti da podignu helikopter, da vam izbace šta vam treba do proljeća, samo reci! Ljudina, eto ti! – priča Pero pa nastavlja: - Ne gleda ti on ko je koje vjere i nacije već ko je kakav čovjek. I ne stidi se svog kraja, ovih livada gdje je odrastao. Eno mu jerbasme, vidiš – pokazuje Pero – uzme drvo, klip, pa ih otresa k'o kad je bio dijete, tako mu slađe. A nama, vala, donese, nikad nije prazni' ruku doš'o. Ja mu kažem: Halide, bolan, ne treba, imamo mi svega, al' jok, veli on, nek' vam se nađe.

Pričaju i kako ovdje mnogi svrate da dobiju Halidov broj, a zamalo eto ih da zahvale, ne žali on pomoći svakom ko je u nevolji. Sličnih priča sam čuo bukadar, suprotnu nikad nijednu. Elem: Vrapce preimenovati u Slavuje, Halida za predsjednika! :)